Novosti

Upoznajemo mladu i talentiranu umjetnicu Lenu Modrušan. U novoj predstavi koja nas očekuje od nedjelje u Zajednici Talijana – Circolo, Lena je tvorac maske jednom od najspecifičnijih likova svih priča, Ebenezera Scrooga. Upoznajmo Lenu Modrušan i njezin rad.

Kako se rodila umjetnička crta u tebi?

Imam 28 godina i u globalu sam freelancer, točnije slobodni umjetnik. Završila sam Školu primijenjenih umjetnosti I dizajna u Puli -  kiparski smjer, tako da su me umjetnost i svi kreativni aspekti vezani uz nju uvijek interesirali. Od malena sam izrađivala male učionice , prostorije, brodove od stiropora, i slično. Šivala sam robicu za Barbike i lutke. Minijaturni namještaj, hranu i svašta što mi je palo na pamet. Danas se bavim svime pomalo, od izrade logoa i ilustracija do šminkanja, izrađujem scenografije ,rekvizite, te od nedavno sam napravila i masku sa  specijalnim efektima.

Kako si počela svoj rad u kazalištu?

Moram priznati da mi uopće ideja scenografije nije bila poznata ili prisutna u mojoj svakodnevnici. Znači nije uopće bila opcija kao nešto čime bih se bavila. Još manje time zarađivala za život. Nakon srednje dugo nisam znala čime bih se točno bavila, upisala sam kulturu i turizam ali to nije bila baš najidealnija opcija za mene, tako da nisam fax niti završila. Al sam u tom period, prateći jednog prijatelja o kojem su radili reportažu, stupila u kontakt sa Teatrom Naranča, koja je u tom period tražila nekoga tko bi im pomogao sa izradom scenografije. Započeli smo tako suradnju, na njihov rizik i povjerenje. Odlučila sam se iskušati u nečem novom. I eto, tako se rodila ljubav prema scenografiji gdje stvarno svim likovnim medijima mogu filtrirati svoju kreativnost. Volim tu ideju stvaranja nečega magičnog, gdje fizički mogu ući u svijet mašte i čarolije.

Po prvi put izrađivala si masku. Kakvo je bilo to iskustvo?

Kako mi je ovo bilo nešto sasvim novo krenula sam u to onako nestabilnim korakom. Malo je bilo stresno budući da sam ju po prvi put izrađivala i bilo me je strah strah da neće pasati glumčevom licu, da će se rubovi maske pretjerano primjećivati. U ovom slučaju sam izrađivala manje elemente prostetike da promijenim karakteristike lica, al da ostane vidljiva ekspresija glumca. Nisam radila  masku za cijelo lice, pa je proces drugačiji.

Kakva je bila procedura izrade maske Ebenizera Scrooga?

Prvo se radi odljev, u ovom slučaju glumčevog lica, iz čega se poslije izrađuje kalup istog. Na kalup se glinom izrade elementi koji se žele dodati, te se na njih tankim slojevima dodaje tekući latex od kojega je na koncu napravljena maska. Ima dodatnih elementa bojanja maske, ali to su poslije sitnice koje se u koraku po potrebi dodaju. Bitno je paziti na rubove koji dodiruju lice, koji trebaju biti što tanji da se ne primijeti prijelaz.

Koliko ti pomaže završena srednja umjetnička škola u radu u kazalištu?

Budići da sam završila kiparski smjer mislim jako puno. U ŠPUD-u su nas kroz srednjoškolski proces naučili jako puno. U kiparskom smjeru naučili smo izradu trodimezionalnog prikaza, tako da čak i na dvodimenzionalnoj površini mogu vjerodostojno prikazati, napraviti percepciju dubine trodimenzionalnosti. Tu je još puno elemenata koji su kroz godine jednostavno usađeni i utječu na brzinu i na proces razmišljanja i stvaranja inicijalnih skica, a i osjećaja ili shvaćanja kako se neke stvari mogu napraviti. Kad govorimo o izradi maske to je modeliranje i izrada trodimezionalnih elementa a u scenografiji govorimo o miješanju trodimenzionalnih i dvodimenzionalih elemenata.

Kako vidiš svoji budućnost?

Voljela bih reći da imam ucrtane planove za budućnost, ali ih nemam. Ideje mi se mijenjaju svaki tjedan, ali htjela bih definitivno vlastiti posao pokrenuti, možda nešto gdje ću  moći uklopiti sve svoje interese. Za sada planiram nastaviti raditi što volim…

-Nakon četri godine od premijere predstava je i dalje jako zanimljiva publici. Imate sedam izvedbi u sedam dana.
Da, pokazalo se da i dalje vlada veliki interes za tom predstavom, što me svakako jako veseli jer mislim da to znači da smo napravili dobar posao, da je publika zadovoljna i da se glas o tome prenosi dalje. Tako nešto svakako predstavlja veliko zadovoljstvo svakome tko sudjeluje kako u nastanku predstave tako u njenom daljnjem životu na daskama – jer svatko od nas daje sve od sebe – a onda nema većeg zadovoljstva od punih dvorana i takvog interesa publike.


- Kakva je tvoja Trnoružica?
Ružičasta! Hahahahahaha I ne šalim se kad to kažem. Kad bih lik i predstavu trebao svesti na jednu riječ to bi doslovno bilo to – ružičasto. I sam lik Trnoružice pisan je onako kako ja zamišljam karakter te boje.


- Koliko si pratio klasičnu priču?
Kao i uvijek kada radim adaptaciju priče za postavljanje na sceni trudim se što više držati one klasične verzije priče koja je većini dobro poznata, ali isto tako dodati nešto svoje, nešto prepoznatljivo, nešto što je specifično proizašlo iz moje mašte po čemu će se ta priča razlikovati od drugih verzija iste te priče ali ne na način da se poslije netko pita koja je to priča, nego – što bi rekli – da je ta Trnoružica ista kao original a da opet nije ista. Hahahaha


- Zlurada je ponovno aktualan lik zahvaljujući filmovima o njoj.
To što tako važne produkcijske kuće svako malo zavrte te najklasičnije naslove zapravo samo potvrđuje zašto su i postali klasici – jer su uvijek aktualni i govore o stvarima koje su se davno prije ticali svih, tiču se danas i ticati će se i za sto godina. Naravno da je svako kazalište, pa tako i naše, uvijek sretno kad se dogodi da se poklopi termin izlaska filma američke mega-produkcije naslova kojeg i vi imate na repertoaru, jer vam na neki način pomažu u reklamiranju predstave.


- Režirati i glumiti u predstavi – kako je tu uskladiti?
Na tu temu ima raznih mišljenja i raznih tvrdnji – od toga da je to zapravo jako jednostavno do toga da je to nemoguće. Ja bih rekao da su svi u pravu. Zašto to mislim – jer jako ovisi o puno faktora a najviše o autorskom timu i o glumcima. Ako se autorski tim razumije a glumci imaju sklonost samostalnom stvaranju vlastite uloge i ne čekaju da ih netko „izrežira“ onda to stvarno u praksi ispadne jako jednostavno. Međutim ako to nije tako onda to može postati nemoguća misija. Isto tako mislim da je važno kad se netko prihvati ta dva zadatka istovremeno imati suradnika kojem jako vjerujete da bude vaše „vanjsko oko“.


- Režija ili gluma... što ti je draže
Kratko, jasno i uvijek – gluma.

Imali smo radni vikend... Kao što smo i najavili! U subotu ujutro igrali smo u prepunoj kino dvorani u Labinu našu predstavu Tri praščića, a potom smo krenuli za Buje gdje smo uživali i zabavljali se uz našu ružičastu princezu, naravno riječ je o našoj uspavanoj Trnoružici.

Ružičasta ljepotica rezervirana je bila i za nedjelju u Velikoj Gorici, gdje smo također nasmijali i zabavili publiku. Da, obećali smo i slike. Uživajte.. do subote kad se družimo s Trnoružicom kod kuće, 23.11. u Zajednici Talijana u Circolu.

Tjedan ćemo završiti našom dragom Trnoružicom. Danas smo odigrali dvije predstave za naše najmlađe u Zajednici Talijana a sutra nastavljamo! U subotu za sve Vas najmlađe, ali i mame, tate, djedove, bake.. Svi ste pozvani u Buje! U 18 h igramo u POU, a nedjelju smo ostavili za našu dragu publiku Velike Gorice. Pratite nas i očekujte puuuuno slikica! Šaljemo Vam veliki narančasti pozdrav!

Započeli smo ovaj tjedan s reciklažom! "Izreciklirali smo čitav kvart" kako bi rekao naš dragi Reciklomen. U ponedjeljak gostovali smo u Galižani, u Zajednici Talijana te najmlađe nasmijali i podučili važnostima odvajanja otpadom, a utorak bio je rezerviran za Medulin gdje smo u 3MC-u odigrali dvije predstave.

Razgovarali s glumcem Teodorom Tijaniem povodom premijere predstave „Pale sam na svijetu“ koja nas očekuje ove nedjelje u 18:00 sati u Circolu – Zajednici Talijana Pula.

-          Kakav je tvoj Pale?

Moj pale je naivan znatiželjan po malo brzoplet i zapravo običan dječak.

-          Kroz koje dogodovštine on prolazi? Što mu se sve dešava?

Pali se dešava iznimna mogućnost da okusi što je to stati sam na svijetu i imati cijeli grad na raspolaganju. Pale također shvaća kroz priču važnost drugih ljudi u našim životima.

-          Glazba u predstavi Pale sam na svijetu ali i generalno glazba u kazalištu. Nije prvi put da skladaš glazbu za predstave!

Glazba je svugdje oko nas i sve možemo gledati odnosno slušati kroz nju. Glazba, kako je ja doživljavam, nije samo zvuk. Ona je kombinacija ritma i melodije, nju možemo i gledati kroz pokrete glumca, lišća koje se njiše na grani, morskih valova ili sunčevih zraka koje prodiru kroz oblake. Tako glazba u mojim predstavama se ne nalazi samo u pjesmi, već u svakom pokretu i u govoru koji mora svojim ritmom i dodatkom onomatopeje stvarati slike u umu gledatelja odnosno slušatelja.

-          Gluma ili glazba?

Gluma i glazba se u mom viđenju čvrsto isprepliću tako da mi je teško reći što prevladava, neka to prosudi publika.

-          Zanimljivost predstave Pale sam na svijetu je što se može igrati na hrvatskom i talijanskom standardnom jeziku ili dvojezično.

Jezik je mediji odnosno alat koji nosi informaciju od govornika do slušatelja. Krajnji cilj komunikacije je razumijevanje, bitno je koristiti jezik koji slušatelj može razumjeti. Pale sam na svijetu sam na početku napravio na talijanskom jeziku a kasnije preveo na hrvatski. Obe verzije međutim koriste jezik svakodnevnice uz razne upadice čakavštine i engleskog, kako bi to bio živ jezik blizu onog kojeg publika govori u svakodnevnom životu.

Stranica 6 od 22

Medijski pokrovitelji

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.